Svaki put kada se neki dušebrižnik javno zapita da li smo zemlja košarke iznova me uveri u svoju “stručnost”. Teši me činjenica da se makar pravi stručnjaci ne igraju sa aksiomima.

Na sreću, ova kolumna nije posvećena nekim košarkaškim “znalcima”, već se tiče stvarnosti našeg sporta pod obručima i izazova sa kojima se suočava.

Odmah u startu da bude jasno, iskušenja su teška i velika kao nikad, ali naša reprezentativna košarka je i dalje u svetskom vrhu. I to bez stranaca u ekipi. U toj činjenici se kriju odgovor i sva objašnjenja. Čak i da naš nacionalni tim nije stalno u planetarnom vrhu ne bi bila tragedija, s obzirom na teške okolnosti. Ipak, raduje činjenica o tradicionalnoj snazi srpskog talenta i kvaliteta pod obručima. O klubovima ću malo kasnije…

Za početak, samo kratak među-zaključak u vidu inverzije, reprezentacija nam je uspešna, bez stranaca u sastavu, a domaći klubovi sa enormnim brojem stranaca su ispod proseka u najjačem međunarodnom takmičenju. Mislite o tome.

Vratimo se srpskoj nacionalnoj selekciji i tajni kako uprkos nepravdama i neravnopravnim okolnostima odoleva i opstaje u vrhu. Imamo, dakle, prvi i najvažniji detalj, a to je igranje bez naturalizovanih igrača, za razliku od rivala, a drugi je, nekompletan tim u FIBA prozorima tokom klupske sezone, zbog izostanka NBA i pojedinih evroligaških asova. Iz prostog razloga što od svih evropskih zemalja imamo najviše NBA igrača. To znači, da u startu, srpski tim crpi druge raspoložive resurse i daje “fore” protivnicima, sa kojima se ponekad pomuči, ali ih najčešće rutinski pobeđuje.

Možda sve ovo deluje kao utopija, ali to je realnost. U redu, oni koji se ne slažu, ispaliće floskulu opreznog pristupa “danas svako igra košarku”. Slažem se, upravo to, baš svako danas igra i pokušava da igra košarku.

Dobro, napredovale su poslednjih decenija pojedine zemlje, koje su ranije bile antikošarkaški orjentisane, ali su u jednom trenutku u prošlosti mudro odlučile da uče od naših stručnjaka. Usvojili su sistem rada jugoslovenske i srpske škole košarke, vredno se razvijali u mnogo boljim uslovima od naših, a neke rupe krpili novcem, kupovinom talenata sa raznih meridijana. I eto njih, uz sudnje muke, veliki trud i ulaganja, smanjiše zaostatak, a neki nas i rezultatski na momente i prestižu.

Dežurni pesimisti, defetisti i diletanti decenijama bezuspešno prizivaju slom i debakl srpskog nacionalnog tima neminovnom smenom generacija, a svaka naša sledeća nacionalna selekcija kroz istoriju afirmiše nove zvezde i nastavlja niz vrhunskih rezultata. U najkraćem, Srbija i region su nepresušan izvor talenata, večiti rasadnik. To svi znamo, ali se često iz nekih čudnih razloga zaboravlja.

Sudbinski, geneteski smo obdareni za košarku i to nam niko ne može oduzeti. Dakle, jasno je da smo u startu u prednosti u odnosu na većinu (ne)košarkaških zemalja, čiji glavni „sportski“ adut je novac.

Nema sumnje, primamljive su ponude koje našim poletarcima stižu sa američkih koledža, svake godine sve atraktivnije, ali… Pa, ne mogu ili neće baš svi talenti da odu, iako se mnoga deca učlanjuju u neke domaće školice i klubiće, koje njihovi roditelji vide kao odskočne daske za unosno igranje i studiranje u Americi i Evropi.

ZDRAVA I NEZDRAVA KONKURENCIJA

Naravno, sa takvom inostranom konkurencijom KSS i naši klubovi ne mogu da se nose, ali može da se napravi kvalitetniji sistem u kojem bi mladi mogli da treniraju košarku i školuju se u daleko boljim uslovima. E, tu je Srbija kao zemlja košarke na velikom ispitu. Zašto mi ne bismo imali koledže, fakultete, sportsko – edukativne kampuse, stipendije koje mladima garantuju zaposlenje posle studija i sportske karijere?  

Da naša mladost uloži talenat i naplati ga u svojoj državi, gde je tlo jedno od najplodnijih u sportskom, duhovnom i intelektualnom smislu. Zašto da naša deca lutaju po svetu i dive se tuđim kampusima i uslovima, a pri tom da sputavaju svoj mentalitet, duh, izvornu i originalnu vrednost. Mislite i o tome…

Naravno, ovi predlozi se neće dopasti nekim menadžerima i vlasnicima klubova, kojima biznis cveta i od dečjih transfera.

S druge strane, trebalo bi decu prilikom usmeravanja na bavljenje sportom upoznati sa osnovnim vaspitnim, ljudskim i kulturološkim vrednostima. Pre svega, da u našim klubovima poštuju saigrače, da zaborave na sebičluk i igranje za košgeterski učinak, za statistiku, ali ne mareći za njen kvalitet, uz gomilu nerezonskih šuteva i promašaja (divljanja, jer im se, zaboga, može). Ne skupljaju se poeni za koledž na grbači drugara. Da ne pričam o bolesnim ambicijama koje dovode i do gladijatorstva na sportskom terenu… O tome drugi put…

U kolektivnom sportu samo kolektivna igra donosi korist i pojedincu i kolektivu. Čista i prosta logika. Sve drugo je lažno. Treneri, roditelji, menadžeri, mislite i o tome.

Ova tema otvara i uslovljava jedno od ključnih pitanja, zašto nemamo u klubovima i u reprezentaciji tipičnih, vrhunskih plejmejkera, kakve smo imali ranijih decenija. Imamo kvalitetnih rešenja na toj poziciji, ali ne i pravih, školskih. Tužno, ali istinito je da u novijem dobu retko ko odmalena, a i kasnije, hoće da bude dodavač lopte, istinski kreator igre sa istančanim nervom za svrsishodan i pravovremen šut.

Šta to ima odbojno u divnoj ulozi da neko bude motor, mozak ekipe? Jasno je da se košarka ubrzano menja i modernizuje i svaka čast univerzalcima, što bi se u Šumadiji reklo, olraund igračima, ali klasični plejmejkeri su nam neophodni. Spali smo na te grane da se divimo vremešnom Kalatesu i nešto poletnijem Pajoli, a zašto ne pogledati snimke kako su igrali Slavnić, Đorđević, Teodosić, Sretenović, Pavićević, Željko i Saša Obradović… i mnogi drugi u bivšoj Jugi… Zapitajte se i mislite i o tome. Dobro promislite.

KLUBOVI, NAŠI IGRAČI I NAVIJAČI

Domaći klubovi su posebna priča, kroz njih se prelama sva hipokrizija modernog sporta. Skoro svima su puna usta brige o razvoju i afirmaciji mladih igrača i igračica, a istovremeno vuku dijametralno suprotne poteze. Gomilaju se stranci, koji dramatično guše prohodnost naših talenata u seniorski pogon. Gomilaju se i pare i praktično bacaju na račune stranih igrača, koji u najvećem broju ne opravdaju ta sredstva, a i dobrano doprinesu gubljenju identiteta kluba u koji su došli sa svim privilegijama.

Lepo je to kad nauče neku našu pesmicu, pozdrav, vic, hajde i psovku, ali šta od toga imaju naša talentovana deca. Ništa, samo put pod noge.

Posebna su pitanja kome odgovara da gledamo strane petorke u dresovima naših timova, sa sve trenerima strancima. Odgovara onima koji vrte pare u tim transferima, a hipnotisana publika vođena valjda višim ciljevima lako zaboravi da umesto za voljeni klub navija za legiju stranaca. I još naglašeno uživa u tom zadovoljstvu.

Čak i da te legije doguraju daleko i dovedu naše klubove blizu evropskog vrha možemo da se pitamo koja je svrha. Koji je cilj? Da li da bi se neki navijač hvalio rezultatom „svog“ kluba i zadirkivao pristalicu onog drugog? U fazonu, naši su stranci bolji od vaših… Samo puko gubljenje vremena i zavaravanje…

Zato smo potpuno izgubili kompas u procenama dokle bi naši vodeći klubovi sa domaćim igračima i recimo, sa razumnim brojem stranaca dospeli u elitnom evropskom takmičenju? Mišljenja su različita, daleko od preciznih, neka idu dotle da naši mladi igrači ne znaju ni da hodaju evroligaškim parketom, a druga da bi ovdašnji talentovani momci igrali ništa gore od raznih dobro plaćenih avanturista, šoumena i cirkusanata…

Možda je realnije naći neku sredinu i hrabro baciti veću grupu talentovanih domaćih igrača u evroligaške duele, pa da vidimo kom opanci, kom obojci širom Starog kontinenta. U toj varijanti bi verovatno na tribinama bilo iskrenijeg i jačeg adrenalina. Logičnije mi je da se tako brani čast srpske košarke nego da ti neko sa strane piše domaći zadatak, a ti se hvališ u društvu da si odličan đak. Ustvari, ma kakvi odličan, održavaš se da ne ponavljaš razred…

Ne brani čast naše košarke samo reprezentacija. Ona lavovski nosi breme, ali krajnje vreme je da i klubovi domaćinski podmetnu pleća. Da prestanu da umišljaju da su na njujorškoj berzi i da prosipaju biznismensku i marketinšku „pamet“ u sred košarkaške Srbije.

Ovo su tek zagrebane, samo neke načete ali bitne teme, koje će se razrađivati u kolumni na sajtu Umetnost košarke.

Da se vratim na početak teksta, nema dileme, dok je sveta i veka, Srbija ostaje zemlja košarke. To nam je bogom dano, ali uzmimo se u pamet, čuvajmo i koristimo ono naše autentično i dično. Sve drugo je falš, gubljenje dragocenog vremena. Varanje i sebe i drugih.   

By admin

One thought on “ZEMLJA košarke, aksiomi i varke”

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *