„Doktore, kako je to biti majka?“ Stariji se sećaju lapsusa čuvenog TV voditelja Baneta Vukašinovića. Recimo da, poput doktora, nešto slično doživljavam kad me ljudi različitih profila, pitaju kakav je osećaj biti sportski novinar.

Naravno, u šali odgovaram da sam novinarka, ta reč ne zvuči rogobatno kao psihološkinja i sociološkinja, a ujedno, tako i doprinosim rodnoj ravnopravnosti.

Generalno, razumem ushićenje drugih koje gaje prema našem „poslu od sedam kora“ što vodi do sedam mora, preko okeana, dalekih gradova, drugih kultura i egzotike. Dinamičan je, atraktivan, javan i sve što ide uz to. Ponosno svedočimo viteštvu, lepoti, dubini, fer pleju i čistoti najvećih sportskih uspeha, ali i porazima. Imamo privilegiju da upoznamo dragocene ljude i prave vrednosti, ali… i drugu stranu medalje…

Zaista, ljudi se lako zaljubljuju u sportsko novinarstvo. Fascinira me i intrigira činjenica da bi mnogi menjali sigurne i daleko plaćenije poslove za ovo naše preživljavanje u nesvakidašnjim lepotama čistog adrenalinskog avanturizma. Čak bi i hodali sa nama po ivici žileta, ruku pod ruku sa stresovima, iskušenjima, degradacijama i diskriminacijama.

Takođe, znam i nekolicinu sportskih novinara, koji su diplomirali na teškim fakultetima, nimalo srodnim novinarstvu i ne pada im na pamet da se vrate, što bi oni moderno rekli, inicijalnom zanimanju.

Naime, ovo pisanije je prvi tekst u kategoriji sajta „Mala škola sportskog novinarstva“, pa bi bilo poželjno i profesionalno odgovorno da koliko, toliko sažmem obradu uvodnih tema.

U vezi sa tim da istaknem, velika veština pravog novinara je da sa što manje reči i što kvalitetnije napiše, ili ispriča tekst o nečem bitnom i zanimljivom. To je pravo majstorstvo.

Nije loše ni skribomanisanje, ako autor ima dara i lako pero, pa čitajući njegov tekst zaboraviš na vreme, em uživaš, em saznaš nešto korisno. Svakako, preopširni TV sportski komentatori bi trebalo da znaju kada da skrate monologe i oslobode prostor vizuelnom doživljaju.

Bilo bi idealno naći kompromis, zavisno od teme kombinovati i kraću i dužu formu izveštavanja. Kao i za sve u životu, tako i u novinarstvu potrebno je pronaći meru. To je suština.

Verujem da su svima poznati osnovni postulati novinarstva koji insistiraju na pitanjima „ko, kako, gde, kada, zašto…“ Pogotovo kada se radi o pisanju vesti, koja mora da bude kratka, jasna, istinita i konkretna.

Nekada davno, u srećna vremena, nastao je slogan „Večernjih Novosti“ – „brzo, kratko, jasno“, dok je „Politika“ oduvek negovala opširnije tekstove. Dve različite čuvene škole, obe bejahu tiražne i prestižne…

Važno je istaći da je dnevno novinarstvo u štampanim medijima najteži filter u ovom poslu. Ako savladaš sve zadatke u dnevnim novinama i utvrdiš gradivo tokom bar jednog olimpijskog ciklusa posle ti ni pakao  neće teško pasti. Posebno kad pratiš živu stvar poput sporta, koji se događa danju i noću, pre svega, mislim na košarku, e, onda si spreman za sve kasnije medijske izazove.

Stojički trpiš dril, nosi te adrenalin, nemaš slobodne večeri, vikende, kad dođeš kući u sitne sate potrebno ti je vreme da se „spustiš“ od stresa, ili se do jutra jedeš od muke zbog neke napravljene greške u trci sa rokovima. Međutim, sve je to neminovno ako želiš da se ozbiljno baviš ovim poslom. Ako preskačeš stepenike, smeta ti frka, onda ti je kapa mrka…

U tom slučaju, tvoje rupe u znanju i pismenosti će se lako primetiti i kasnije je veoma teško, ili nemoguće nadoknaditi propušteno. Eto, ispašće još da površnima ide u prilog što dnevno štampano novinarstvo lagano odumire.

Opšta kultura, informisanost i naravno, obrazovanje su bitni, nije dobro od toga bežati. Ako, ne daj bože, zaglibiš u kopi-pejst žurnalizmu, na nekom od brojnih jeftinih portala, postaješ težak promašaj. Bez obzira na debljinu novčanika. Varaš i sebe i druge, a svaka prevara ima kratak rok trajanja. Ne dočeka penziju.

Kao i u svakoj školici, pa i košarkaškoj, tako i u novinarstvu, valjalo bi kod početnika insistirati na osnovnim elementima. Ako stekneš bazu i imaš talenat, lakše ti je da nadograđuješ znanje, stičeš iskustvo i viši kvalitet.

Važno je da na pravi način pečeš zanat… Meni su prvog radnog dana urednici rekli da je novinarstvo zanat. To se nije dopalo mojoj romantičnoj duši, ali logično, pokazalo se da u tom uputstvu ima istine.  Novinarstvo je teško ukalupiti, svako od nas ima svoj stil i pristup, što je legitimno i pozitivno, ali su zanatske veštine, u koje spadaju i tehnika i tehnologija posla, koncepcija pisanja i plasiranja teksta, takođe bitni i polaze od šablona i svetih pravila. Još, ukoliko poseduješ zanat u rukama i viši nivo od zanatske pismenosti, onda spadaš u kategoriju velikana. 

Takođe, rečeno mi je da držim do časti i ugleda profesije, da ne daj bože, ne budem potkupljiva. Lep savet, naročito kada ga dobiješ od nekog ko je zaista pošten.

E, sad, ne bih o nečasnima, ali, moram. Pravde radi. Iskreno, ne znam šta je teži prekršaj, da uzimaš mito i pišeš naručene tekstove, ili da si interno korporativno potkupljiv. Ova druga varijanta podrazumeva negovanje lažnih prijateljstava, kumstava, „ljubavnih“ veza iz interesa u okviru firme, po svaku cenu ispijanje kafa na silu i piva sa šefovima i slično… Međutim, ne napušta me optimizam da će i takve pojave da se makar prorede.

Realno, dug je put do zvanja novinar. Smešno mi je i simpatično bilo kada honorarac, bolje reći, volonter na obuci u redakciji, zove telefonom sagovornika i predstavlja se kao novinar, uveren da je već zaista to i postao.

Takvi naivci znaju da polete, da umisle svašta, zaslepe ih velike sportske scene,  poznati sportisti, putovanja, ali još se nisu opekli na vreloj  strani medalje. Prva otrežnjenja stižu kada u komunikaciji naletite na pojedine sujetne, umišljene likove iz sveta sporta i novinarstva. Tada je neophodno ostati svoj, pribran, profesionalan i dosledan u afirmaciji pravih vrednosti.

Bože mi oprosti, zvučim kao političar(ka). Šalim se, ima u politici i poštenih ljudi.

S druge strane, svi mi uzletimo u neslućene visine kada za sagovornika ili sagovornicu imamo vrhunskog sportistu ili sportistkinju, a časnu, ljubaznu i elokventnu osobu. Tada kreće poezija!

Međutim, događaju se i neprijatne situacije, naprimer, na konferencijama za novinare, koje se ponekad pretvore u farsu, jer je predstavnicima „sedme sile“ omogućeno da samo zagrebu po površini. Postoje nepisana pravila šta ne može da se pita trener ekipe. Nije preporučljivo da ulaziš u stručne analize i mešaš mu se direktno u posao, ni posle pobede, a kamoli poraza.

Onda, džaba ti suštinsko poznavanje sporta, jer nisu definisana prava i obaveze novinara i sagovornika i tako izostaje istinski dijalog. Tada sportska javnost ostaje uskraćena za potpunu informaciju. Ako novinar postavi malo konkretnije i strože pitanje, koje nije kliše, to se doživljava kao provokacija, čak i kao pokušaj urušavanja nekog kluba i slično.

Prema tome, ostaje na novinaru da proceni u datom trenutku da li da bude dekor, odnosno akter te imitacije konverzacije. Ili, da u monologu, komentaru, kolumni iznese mišljenje i postane persona non grata u određenim krugovima.

Kad sam već kod konferencija, nepravilno ih je nazivati konferencijama za štampu, jer njima prisustvuju koleginice i kolege i sa televizija i radija i portala. Ni onaj prefiks „pres“, odnosno „press“, nije najsrećnije rešenje, jer se, takođe, odnosi na štampu. Te pogrešne navike su ostale iako štampani mediji, nažalost, polako i sigurno iščezavaju.

Kada novinar napiše neki kritički tekst i naprimer, pogodi neko osinje gnezdo i uslede oštre reakcije, dogodi se često da ga uredništvo ne zaštiti zbog viših poslovnih interesa i tada autor ostaje sam na vetrometini. I to valja imati na umu, nije tajna da (auto)cenzura stanuje u mnogim redakcijama.

Sada sam se dotakla nekih opštih stvari, a u posebnim tekstovima u ovoj rubrici sajta bavićemo se detaljnije spomenutim i drugim temama.

Biće reči o istoriji sportskog novinarsta, tehnologiji štampanih medija, kako bi se lakše razumeo dalji razvoj i modernizacija ove struke. Zatim, o tome kako se koncipiraju tekstovi, kako se rade intervjui i pišu vesti i reportaže. Kako postati kvalitetan sportski komentator, kako se sačuvati od pristrasnosti i klubaštva, kako kontrolisati emocije.

Koji nivo obrazovanja je poželjan, koji „dres kod“ je za koleginice prihvatljiv, a ujedno i atraktivan… Poseban akcenat će biti na dame u ovoj „muškoj profesiji“ i kakva je njihova saradnja, međusobna podrška.

Dakle, pres mod i dres kod, sve od A do Š.

Postaviću pitanje da li je sportskim novinarima neophodno prethodno aktivno bavljenje sportom, da li je potrebna fakultetska diploma… i tako dalje… Navodiću povremeno lapsuse i loše sročene naslove i rečenice na sajtovima, primere kako ne bi trebalo da se radi…

Sve u svemu, biće mi čast i zadovoljstvo ako neki moj savet pomogne našim divnim mladim ljudima u traženju svoje profesionalne ličnosti.

By admin

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *