Dušan Alimpijević, Foto: KSS

Srbija je zemlja košarke, tu nema dileme. Ipak, mnogi citiraju i dobro poznatu izjavu Nikole Jokića da “Srbi ne vole sport, nego vole da pobeđuju, jer je takav naš mentalitet”… Međutim i za takvu tvrdnju imamo rešenje.

Selektor srpske reprezentacije Dušan Alimpijević (40) je rođeni pobednik. Uz njegovu posvećenost i pobednički duh, oni koji možda do sada nisu uspeli da zavole sport pod obručima, sada imaju priliku…

Mlad, energičan, a već poprilično uspešan i iskusan stručnjak doneo je svežu krv i savremene tokove u srpsku reprezentativnu košarku. Za sebe u šali kaže “s obzirom da sam mlad podrazumeva se da sam moderan”, ali i ozbiljno potencira:

– Košarka se u poslednje tri godine više izmenila nego za proteklih 15 sezona. To odgovorno tvrdim. Moramo da se prilagodimo. Igra se promenila u smislu vertikalnosti i brzine, te stvari dominiraju.

Upravo odatle počinjemo intervju sa prvim stručnjakom reprezentacije Srbije, koji ističe:

– Profesor Vladimir Koprivica je rekao da košarka definitvno postaje igra u kojoj će igrači da donose najbolje odluke u punoj brzini. Zaista, sve je mnogo otišlo u pravcu brzine, vertikalnosti, atleticizma, vazduha, talenta… To je današnja košarka. Najplaćeniji evroligaški igrači obrađuju informacije u najkraćem vremenu i traže najbolja rešenja pri najvećoj brzini.

Naš sagovornik citira i jednog od rodonačelnika jugoslovenske i srpske košarke i velikana, profesora Aleksandra Nikolića.

– Profesor Nikolić je govorio da u pobedama treba držati tenziju, a u porazima podržati, pohvaliti ekipu. Dokazano je da igrači bolje prihvataju kritiku posle pobede, nego posle poraza. To primenjujem.

Još jednu trenersku legendu ubacujemo u priču i to ne slučajno. Proslavljeni stručnjak Svetislav Pešić, Dušanov prethodnik na klupi “Orlova”, imao je samo reči hvale za Alimpijevića još 2017. godine. Tada je Zvezda, predvođena Alimpijevićem, savladala Barselonu u Beogradu, a čuveni Kari je prokomentarisao da je najveća dobit crveno-belih upravo njen perspektivni strateg.

– Zahvalan sam Pešiću na toj izjavi, kada tako nešto kaže takav stručnjak to ima težinu i mnogo mi znači. Takve stvari daju vetar u leđa.

Posle spominjanja ovih trenerskih legendi logično se nameće pitanje uzora, ali stiže zanimljiv odgovor od Alimpijevića:

– Idole do boga ne pravimo. Imamo sreću da je naša trenerska škola dala takve veličine koje su ostavile postulate na kojima počiva košarka. To je bila avangarda, ispred vremena. Ljudi poput profesora Nikolića su postavili sistem rada, model organizacije treninga, temelj od kojeg naša struka i danas polazi.

Na pitanje koliko mu znači selektorska uloga daje očekivan odgovor.

– Lično za mene to je vrhunac karijere, najlepši san svakog u ovom poslu. Voditi reprezentaciju je potpuno drugačiji osećaj od rada u klubu, emocija kada pred utakmicu slušate himnu svoje zemlje ne može da se uporedi nisačim. Isto misle i igrači – tvrdi vredni strateg, koji je sa mladom reprezentacijom na EP U20 u Grčkoj 2014. godine osvojio bronzu.

Kvalifikacije za SP nisu naivne

Kada je postao selektor Alimpijević je “bačen u vatru”, ali kao i ranije kroz karijeru hrabro se uhvatio u koštac sa izazovima i iz njih izašao kao pobednik.

– Kvalifikacije za Svetsko prvenstvo u Kataru nisu naivne uopšte, ko misli da jesu greši. Gotovo sve reprezentacije koje nemaju NBA i evroligaških igrača funkcionišu po principu kluba, godinama su na okupu. Recimo, timovi BiH i Švajcarske su uigraniji od nas, jer mi  tokom klupske sezone ne možemo da okupimo najjači sastav. Zato se dešava u prozorima da favoriti gube mečeve. Težak je put, važna je samo pobeda, posle utakmice se napravi kratka analiza i odmah ide  na sledeću.

U skladu sa pričom o evidentnim i naglim promenama košarkaške igre ide i podatak o sve većim oscilacijama reultata tokom utakmica, a taj trend Alimpijević ovako komentariše:

– Košarka je otišla u tom pravcu da su tempo i intenzitet na visokom nivou i vrlo lako se nadokanđuje prednost protivnika, čak i od 20 poena. To se najčešće postiže trojkama. Izgubio se šut sa poludistance, to je sad statistička greška. Sve češće se puštaju na “šort rol” visoki igrači da rešavaju, sve je manje rotacija na njih u tom smislu, ili je duboki rol centra, ili se ide u streč varijantu sa četvorkama i peticama. Ko ima streč petice taj je u prednosti u šutu za tri poena.

Takav slučaj je bio na prvoj utakmici sa Švajcarcima u kvalifikacijama za SP 2027, kada je naš tim nadoknadio “minus 23” i stigao do trijumfa.

– Promenili smo odbranu, iz te namenjene prešli smo u iskakanje. Nismo imali vremena da vežbamo rotacije. Trudili smo se da u prvom planu bude agresivna odbrana na lopti, na pik en rolu. Sa Bosnom smo imali drugu vrstu adaptacije, jurili smo petorku, igrali “smol bol”, (sa nižom postavom), za “svič” (preuzimanje). Morate znati kako da se branite od takvog napada, kako zaustaviti takvu igru, a da budete spremni za tranziciju. Ako igrate sporu košarku niste u prednosti, ali se, svakako, mora napraviti razlika između brzine i žurbe – objašnjava Alimpijević.

Tokom dosadašnje karijere je, iako vrlo mlad, uspešno prolazio sve stepenike. Sa 22 godine je prešao u mlađe selekcije Novog Sada, zatim postao pomoćni trener u seniorskom pogonu, nešto kasnije preuzeo prvotimce Vojvodine, Zvezdu kao tridesetdvogodišnjak, a “Orlove” sa 39 leta. U vezi sa tim, pored neizbežnog znanja, posvećenosti i energije, nameću se još dve stavke u mozaiku uspešnosti. Pritisak i autoritet.

– Pritisak je privilegija, nosim se dobro sa tim. Smatram sebe mladim čovekom, imam snage, nalazim se u energetskom piku. Ulazim u svaki meč sa mnogo motiva, dajem sve od sebe i na treninzima. Naravno, svestan sam da su pobede i porazi deo sporta, a život nije samo jedna sezona.

Autoritet se gradi znanjem

Što se tiče autoriteta, ne gradi se galamom, već znanjem, tvrdi Alimpijević.

– Kada igračima znači informacija koju dobiju od trenera, onda stičete njihovu pažnju i poštovanje. Treneri su servis igrača, mi postojimo zbog njih, oni su pokretači našeg posla, samo ne sme da se pređe granica. Mora da postoji balans između onoga na terenu i van terena. Kada kročimo na parket prestaju svi prijateljski odnosi. Istovremeno, čim igrači osete stabilnost da mogu da popričaju sa vama o košarci i o životu, onda imate autoritet.

U profesionalizmu nema milosti, igra se agresivno, raspored mečeva je surov, a posledica toga je sve veći broj povreda.

– Ljubitelj sam kontakt igre, publika to voli, ne dolazi na utakmicu da bi gledala prekide. Cilj je da se zaustavi rival, da se odbrana malo otpusti da bude čvršća. Ne mislim da se od kontakta dešava toliki broj povreda. Najveći broj ozleda nije mehaničkog tipa, najopasnije je što se mnoge događaju kada je igrač sam, pri nekom sasvim običnom pokretu. Do toga dolazi kada je neutreniran, zato što je narušen balans izostankom ritma trening-odmor-utakmica-opravak. Takođe, ne valja ni pretreniranost.

Sve to se događa usled prenatrpanog kalendara takmičenja, smatra Alimpijević i dodaje:

– Klupska prvenstva se sve kasnije završavaju, a zatim kreću reprezentativne akcije, posle čega se igrači vraćaju u klubove povređeni ili načeti. Ovi načeti se lako povrede, pa moramo da vodimo računa o intenzitetu treninga, sa što manje kontakt igre. Tako, recimo, ima NBA timova koji završe sezonu sa nula treninga sa kontakt igrom. ELPA udruženje igrača nas je limitiralo sa brojem treninga pre takmičenja. Pogubno je što imamo dve nedelje manje za trening, to je glavni razlog velikog broja povreda. Naročito nam fali prva nedelja u kojoj se radi na kondiciji, odnosno preventivi i zaštiti od povreda. Igračima je preko potreban odmor, ali došli smo u situaciju da smo izgubili važne dane uvodnih priprema. To je krucijalno. Rešenje je promena kalendara.

Ljubav prema sportu nasledio je od pokojnog oca, nekadašnjeg fudbalskog trenera, a na košarku su ga odvele komšije, braća Grkajac, u rodnom Lazarevcu. Temperamentan od rođenja, imao je višak energije, ali odustao je od igranja sa 16 godina, posle drugog kidanja ukrštenih ligamenata. Kaže, ne zna da li je to bila srećna, ili nesrećna okolnost. Na poziv prijatelja iz Čukaričkog postaje asistent mlađih kategorija, a isti posao je posle obavljao i u Novom Sadu, gde je, zatim, bio pomoćni trener u stručnom štabu prvotimaca.

– Rad sa mlađim selekcijama mi je pomogao da to kasnije implementiram na seniorskom nivou. Taj deo posla, zvani razvoj igrača, cenjen je i mnogo popularan, treneri koji se bave time su traženi, a naročito ga traže Amerikanci koji igraju u Evropi. Uveo sam to u svakom klubu gde sam radio i radim, jer indiviudalni trening služi da se igrači osećaju prijatnije i spremnije, ili za vraćanje u formu posle povrede.

Posle tragedije nastavio borbu

Vredno je sticao znanje, napredovao i nikad se nije žalio. Uvek zahvalan bogu na svakoj prilici. Bez sumnje, najteže mu je bilo kada je 2010. godine sa ekipom Novog Sada doživeo tešku saobraćajnu nesreću.

– Takve stvari donesu ogroman teret, ali vas i ojačaju. Velika tragedija je bila saobraćajna nesreća, posle koje su preminuli igrač Nenad Grozdanić i trener Nemanja Danilović. Pričao sam proteklih godina kako je Danilović izvršio najveći uticaj na mene kao asistenta, tada sam počeo da shvatam šta znači profesionalni život trenera. Mnogo trauma je povučeno iz te noći. Ali moralo se dalje, nema predaje.

U novosadskoj Vojvodini je 2013. godine dobio prvi angažman kao šef stručnog štaba.

– Bio sam asistent u Novom Sadu i u Vojvodini, kada je u tim klubovima stasavao Nikola Kalinić, a onda sam samostalno vodio seniorski sastav Vojvodine. Klub je imao finansijske probleme, pa sam tako i ja kao mlad trener dobio šansu. Napravili smo dobar tim sa igračima, uglavnom iz Vojvodine, igrali smo lepu košarku i vratili specifičnu košarkašku publiku u “Spens”.

Sa puno motiva i energije je radio i u subotičkom Spartaku.

– U Spartaku se tada pojavila ambiciozna uprava. Proveo sam tamo dve lepe godine, stekao mnogo prijatelja, vratila se publika. Subotica je uvek volela košarku i sport uopšte. Poklopilo se te sezone da posle 14 godina Spartak uđe u Super ligu i ode na završnicu nacionalnog Kupa.

Tako je ekonomista po struci ušao u profesionalne košarkaške vode, a lestvica je podignuta povratkom u Beograd na velika vrata, dolaskom u FMP i ubrzo u Crvenu zvezdu.

– FMP sam preuzeo u Super ligi, a prethodno te sezone nije baš imao sjajne partije u ABA ligi. Dva puta smo pobedili Partizan dominantno, što je zaista bilo neočekivano. Posle toga potpisujem trogodišnji ugovor sa FMP, koji nisam odradio, jer sam odmah dobio poziv Crvene zvezde.

Postati trener Crvene zvezde sa 32 godine, svakako, veliko je priznanje. U prilog tome, Alimpijević ima običaj da kaže kako je i uspeh stresan i da se nije lako nositi ni sa pobedama…

– Sezona u Crvenoj zvezdi je bila veoma izazovna i važna organizaciono i finansijski i za ono što taj klub predstavlja danas. Susreo sam se sa izazovom kakav ranije nisam imao, ali sam brzo shvatio da nema velike razlike na kojem god nivou radite ako to činite posvećeno i pošteno. Najveće dileme su bile u vezi sa potpunim promenama planiranja treninga, mikro ciklusa, jer sam došao iz sistema igranja jedne utakmice nedeljno, na ritam od dve, ili tri utakmice sedmično, kada je duplo kolo.

Stekao je korisna i zanimljiva iskustva boraveći i u SAD na usavršavanju.

– Najviše mi se dopao način na koji se drži stručni štab NBA tima. Video sam na kampu u Dalasu kakva im je organizacija posla. Veoma su posvećeni, krasi ih zajedništvo, imaju svakog dana zajednički radni doručak, rekreativni trening, razgovore, dogovore, podelu obaveza, analize… Sve to sam posle uveo i u klubove, u Bursu i u Bešiktaš. Svaki moj pomoćnik ima deo treninga koji vodi, ne samo individualni, nego i ekipni.

Miljenik turske publike

Harizmatični srpski selektor je miljenik turske publike, koja zna da ceni trud i zalaganje.

– Navijači Bešiktaša su neverovatni, pravi fanatici. Imali smo zanimljivu situaciju pretprošle sezone kada je meč sa Manisom zakazan za 13 časova, jer ekipa nije bila u formi, pa je uprava htela da izbegne zviždanje i negodovanje publike. Međutim i tada su se sve karte rasprodale. Fanovi Bešiktaša znaju da Fener i Efes imaju daleko jači budžet, ali bodre svoj klub maksimalno. Kada vide koliko si posvećen, da se boriš, bacaš za loptu, ne odustaješ, da igrači “ginu” na parketu, oni to nenormalno cene.

Turska je Dušanu bila odskočna daska za najveće uspehe na međunarodnoj sceni. Sa Bursom je dospeo do finala Evrokupa 2022. godine, tada mu je pripala titula trenera godine u Evrokupu. Isti plasman i priznanje je izborio i kao kormilar Bešiktaša ove godine. 

– Došao sam u Bursu u vreme kovida, na treninzima je bilo svega sedam, osam igrača, cilj je bio opstanak u ligi. Prvih mesec dana nismo imali pobedu, ali im se dopao moj rad i ponudili su mi dugoročan ugovor. Na pravoslavni Božić dobijamo prvu utakmicu, posle toga pobeđujemo Fener kući, a da smo pobedili Gaziantep ušli bismo u plej-of. Posle toga potpisujem trogodišnji ugovor, a sledeća godina je bila za istoriju, igrali smo u finalu Evrokupa. Te sezone smo savladali Partizan u osmini finala u “Beogradskoj Areni”.

Dušan definiše trenera kao čoveka koji vodi grupu ljudi sa karakterom na karakteran način.

– Biram igrače sa karakterom. Naravno, podrazumeva se da kandidati za najveća takmičenja imaju talenat, znanje i kreativnost u igri “1 na 1” bez akcija. To je dobro, ali i karakter i stav igraju. Sve ove stavke su veoma važne i ne smeju se mnogo razlikovati. Nikad nisam “potpisao” igrača, a da se ne ispričamo. Kažem im uvek da neće biti lako, da imam specifičan stil vođenja utakmica i treninga, malo glasnije pričam, da imamo disciplinu igranja i poštujem trening. U današnje vreme je to teško održivo, ali ako nađete grupu sa takvim osobinama, onda je to dobitna kombinacija.

Za kraj, Alimpijević šalje lepu poruku i pouku mlađim kolegama:

– Naš posao bi trebalo da shvatamo na što zdraviji način, da smo posvećeni porodici, prijateljima. Da sačuvamo sebe od drugih i od sebe samih.

U sličnom tonu je i odgovor na pitanje o željama i selektorskim ambicijama.

– Božja volja, biće kako mora, naravno, želimo uspehe i da se veselimo. Očekivanja u našoj košarci su uvek velika. Idemo postepeno, korak po korak. Životni tempo diktira mnogo izazova i obaveza, ali potrebno je ići postupno – dodao je Dušan Alimpijević.

U finalu Evrokupa stradale pantalone

Elokventan i neposredan, Alimpijević je rado ispričao omiljenu anegdotu.

– Igrali smo finalni meč Evrokupa sa Virtusom i kako ja temperamentno vodim ekipu desila se komična situacija, pukle su mi pantalone! U pauzi između dve četvrtine potrčao sam ka svlačionici da se presvučem. Što je najgore, navijači u dnu tribina su mislili da sam se zatrčao  da ih pozdravim, pa su me zadržavali, jedva sam se izvukao. U svlačionici smo tim menadžer i ja zamenili pantalone, tako da je on do kraja utakmice ostao u mojim pocepanim. Srećom, njegove su ostale čitave – uz osmeh se prisetio Alimpijević.

Respekt prema stručnom štabu

U stručnom štabu Alimpijević jednako poštuje sve saradnike i njihove uloge.

– Samo glup čovek može da misli da je pametniji od petorice iz stručnog štaba. Mora da postoji razmena mišljenja, tako se rađaju nove ideje. Ako mislimo isto onda najbolje da se odmah razilazimo, jer kada naiđe problem nećemo znati da ga rešimo. Suština našeg posla je da predvidimo problem i da ga rešimo. Svi u stručnom štabu su mi važni, kako u klubu, tako i u reprezentaciji. Kondicioni treneri imaju autoritet, na istom nivou su u odnosu na igrače kao i ja. Proširili smo medicinski blok, tako da  doktori i fizioterapeuti budu dostupni igračima kad god zatreba – nabraja Alimpijević.

Zvuk do daske pred meč s Partizanom

Još se prepričava kako se Bursa na specifičan način pripremala za okršaj sa Partizanom u Evrokupu i odnela pobedu iz Beograda.

– Spremao sam tim za taj meč uz navijačke pesme Partizana, da se igrači lakše adaptiraju na atmosferu u Beogradskoj areni. Odvrtao sam ozvučenje na treninzima do maksimuma. Sposobnost učenja komunikacije u otežanim okolnostima, dogovor i saradnja u uslovima kada ne čuješ ni sopstvene misli je takođe trening. Urodilo je plodom.

By admin

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *