Ivan Sarjanović Foto: Privatna arhiva

Da citiram Pjera Bezuhova iz Tolstojevog “Rata i mira”: Nije žena po lepoti mila, već je po miloti lepa… Dopada mi se i knjiga “Ostrvo” od Oldousa Hakslija, koja je bazirana na spoju indijske filozofije i duhovnosti sa zapadnom. Izdvojio bih još dve misli: “Niko ne treba nigde da ide, svi smo već tamo, samo kada bismo to znali” i “kad bih znao ko sam zapravo, ne bih se predstavljao za koga se smatram”. Čovek ne može da pobegne od sebe i svoje suštine.

U zdravom telu, zdrav duh, “umetnica mora biti zdrava”… Stara latinska izreka i Konstraktin hit nas podsećaju na štošta, ali i opominju.

Junak ove priče je legendarni košarkaš Crvene zvezde, lekar i slikar. Tri u jedan! Doktor koji može da vam prepiše recept za (savršen) sklad tela i duha. Naravno, reč je o dr Ivanu Sarjanoviću, čoveku koji se tako ponaša i tako živi, koji uz recept daje i sopstveni primer.

Ako bi trebalo nekome pokazati put ka pravim vrednostima, objasniti šta su stručnost, obrazovanje, produhovljenost, talenat i viteštvo, najkraći korak do svih odgovora, bio bi upoznati ga sa Ivanom Sarjanovićem.

Član šampionske ekipe Crvene zvezde, sa kojom je 1969. i 1972. godine osvojio titulu državnog prvaka, tri nacionalna Kupa (1971, 1973. i 1975) i 1974. godine i prvi evropski trofej za Jugoslaviju, titulu u Kupu pobednika kupova.

U finalu Kupa pobednika Kupova crveno-bele je sa klupe vodio legendarni strateg Aleksandar Nikolić, a Sarjanović, Zoran Slavnić, Dragan Kapičić, Ljubodrag Simonović, Dragiša Vučinić i ostali ostvarili su podvig, koji je i danas najveći uspeh kluba sa Malog Kalemegdana. 

Najteži zadatak u finalnom susretu sa češkom Zbrojovkom pripao je upravo Sarjanoviću, sjajno je čuvao Jiržija Pospišila, jednog od najboljih evropskih igrača i strelaca, koji je redovno postizao po 30 i više poena.

– Nedelju dana pre utakmice Aca Nikolić mi je dao taj zadatak i tome sam, kao i uvek, pristupio maksimalno ozbiljno. Uspeo sam da zaustavim Pospišila na svega šest koševa. Dobro se sećam važnog trenutka, postavio sam se kao bedem, a on me je udario laktom i očekivao zaštitu sudija, jer je tako valjda navikao. Ipak, faul je sviran njemu. Mnogo sam bio srećan što sam ostvario profinu zamisao – započeo je Ivan Sarjanović sećanja.

Nikolić, Slavnić, Đurić i Sarjanović na Zvezdinom tajm autu Foto: Privatna arhiva

Da mu je sport u krvi videlo se još od malena, jer kako kaže, otkad zna za sebe šutirao je loptu. 

– Rano detinjstvo sam proveo u Cvijićevoj ulici, išao u osnovnu školu “Đuro Strugar” i kao svi dečaci igrao fudbal na poljani između paviljona. Bili smo inspirisani nedeljnim radio prenosima fudbalskih utakmica čuvenog Radivoja Markovića. Kada smo dojadili komšiluku igralište je pretvoreno u park. Često prošetam tuda i rado se setim dečjih igara sa mlađim bratom Draganom. 

Fudbalsku “bubamaru” je ubrzo zamenio narandžastom loptom.

– Kada sam imao 10 godina preselili smo se u Palmotićevu ulicu, prešao sam u osnovnu školu “Radoje Domanović”, gde sam sam počeo da igram košarku. Kao osnovca me je trener Zdravko Kubat pozvao u Crvenu zvezdu. Prošao sam sve selekcije, od pionira do prvog tima. Na juniorskom prvenstvu države osvojili smo titulu 1967. godine, sve pobede su nam bile sa preko 20 koševa razlike, jedino smo Partizan pobedili sa 19 poena. Posle toga smo Zoran Moka Slavnić i ja sa 17 godina postali prvotimci.

U đačkom dobu zaradio je nadimak, koji ga verno prati, od prezimena Sarjanović spontano je nastalo “Sajonara”.

– Školski drug iz klupe, Mihajlo, potpuno neočekivano me je tako nazvao i svi u odeljenju su to prihvatili. Tako je ostalo i na košarci i fakultetu i kasnije – uz osmeh objašnjava Ivan.

Karijera mu, međutim, nije bila u znaku japanskog “doviđenja”. Vredni i talentovani momak je posle Pete gimnazije završio medicinski fakultet, pa specijalizaciju iz fizikalne medicine i rehabilitacije i subspecijalizaciju iz neurorehabilitacije.

Kod Ivana nema ni traga od uštogljenosti medicinara, od sirove prepotencije i sujete nekih sportista. Osobe sa negativnim osobinama su sušta suprotnost njegovoj “nepodnošljivoj” finoći postojanja.

Radio je najpre u beogradskoj Klinici za rehabilitaciju “Dr Miroslav Zotović” (Sokobanjska, od 1979. do 1998. godine, sa prekidima zbog angažmana u inostranstvu). Profesionalni put ga je, potom, odveo na Maltu, gde je od 1984. do 1985. godine i od 1989. do 1990. godine bio savetnik u bolnici Sveti Luka, posredstvom Zavoda za međunarodnu saradnju. U Hjustonu (SAD), 1987. godine je učestvovao u projektu “Ozlede mozga”, istraživao centralni, odnosno moždani zamor. Zatim je u Italiji, u Porto Potenca Pićeni, od 1993. do 1995. godine bio konsultant u Institutu za rehabilitaciju “Sveti Stefan”.

U Sloveniji je radio od 1998. do 2001. godine u dijagnostici, elektromioneurografiju (EMNG) u Banovcima kod Murske Sobote, nakon toga dve godine u Zdravilišču Dolenjske Toplice, a potom u Zdravstvenom domu u Novoj Gorici i Zavodu za zdravstveno osiguranje. 

– Kada se bavite medicinom, edukacija nikada ne prestaje, a još ako ste u stranoj zemlji morate da budete stručniji i sposobniji od njihovog kadra, da bi vas u potpunosti prihvatili – priča Ivan, koji i danas nesebično i brižno svima pomaže medicinskim savetima.

Gde god je boravio i radio, košarka, medicina i slikarstvo, njegove tri velike ljubavi, išle su u paketu. Na Malti je igrao za ekipu Banka Valete, u Italiji za Montefeltrio, a u Sloveniji za veterane. Jedino nije igrao, a ni slikao u Americi, jer je u Hjustonu imao isuviše obaveza na poslu.

– Uz veliki trud sam uspeo da uporedo igram košarku i studiram medicinu. Bilo je veoma teško uskladiti treninge dva puta dnevno, putovanja, vežbe i predavanja. Crvena zvezda je vikendom igrala u domaćoj ligi, a preko nedelje u Kupu evropskih šampiona, ili u Kupu pobednika kupova.

Nosio je knjige na putovanja i na pripreme, a vežbe na fakultetu nadoknađivao posle takmičarske sezone.

– Kada sam bio na trećoj godini medicine, supruga Ljudmila, takođe lekar, specijalista kliničke mikrobiologije i ja smo dobili sina Nikolu, baš na moj 23. rođendan. Rado se sećam proleća 1972. godine, tada sam i sa Zvezdom osvojio drugu titulu prvaka Jugoslavije. Pet godina kasnije rodila nam se i kćerka Ivana. Morali smo da uskladimo moje sportske i naše obaveze na fakultetu i kasnije, tokom specijalizacije i naravno, porodični život. 

Uprkos svemu postao je igrač kojem su se divili naši, ali i ruski i američki stručnjaci.

– Na zajedničkim pripremama “A” i mlade reprezentacije, bio sam u mladoj selekciji, koja se spremala za turnir Olimpijskih nada u Minsku, dok su seniori otišli na Gagarinov memorijal. Bez lažne skromnosti, igrao sam odlično, selektor Ranko Žeravica je na sastancima većini reprezentativaca ukazivao na greške, a mene preskakao, jer nije imao primedbi. Tada su Rusi snimili moju igru, mislili su da ću da budem oslonac jugoslovenske seniorske reprezentacije. 

Još veće priznanje je stiglo iz Amerike, košarkaške postojbine.

– Za vreme priprema kod nas je boravio trener iz Los Anđelesa. Od svih naših fantastičnih igrača ponudio je meni da igram za UCLA, međutim, moj otac se sa tim nije složio. Išla je delegacija, na čelu sa Žeravicom, kod mojih roditelja, ali otac nije pristao, bio sam još nezreo za odlazak preko okeana. Kasnije sam sve izazove prihvatao bez problema, ali, s obzirom da sam na Medicinskom fakultetu u Beogradu upoznao suprugu Ljudmilu i da smo formirali finu porodicu, napravio sam dobar potez što sam ostao. Kao što kažu naše unuke i unuk, da nisam tako uradio ne bi bilo njih.

Veliki talenat i jaki treninzi pod nadzorom vrhunskih stručnjaka u  Crvenoj zvezdi uslovili su brz Ivanov napredak.

– U mlađim selekcijama smo imali trening utakmice sa prvotimkama Zvezde. To nam je svima mnogo značilo. Posebna čast mi je bila vraćanje lopte legendarnoj Cici Kalušević, kada je vežbala šut. Kubat je bio odličan trener i pedagog. Znao se red, kazne za greške su bile trčanje oko terena i penjanje uz viseći konopac. Vodio nas je na Košutnjak da trčimo kroz šiblje, da osetimo bol, da se čeličimo i gradimo karakter i poštenje. Uspeh u školi se podrazumevao. Napravio je od našeg juniorskog pogona temelj seniorske ekipe.

U Zvezdi je sarađivao sa izuzetnim stručnjacima, poput Ace Nikolića, Bratislava Đorđevića, Nemanje Đurića, Đorđa Andrijaševića…

– Najveći uspeh u organiziciji igre smo imali kod Ace i Bate. Aca je bio veliki radnik, treninzi su trajali po tri sata, a na pripremama se treniralo tri puta dnevno. Nisi mogao da se švercuješ, na jednom kraju staze je stajao on, a na drugom Neca. Profa je insistirao na kombinatorici u igri, a bio je sjajan trener, pedagog i psiholog. Bata, takođe, izvanredan trener, organizator i motivator.

Sa poštovanjem i ljubavlju Sarjanović priča i o saigračima.

– Moka Slavnić je bio sjajan košarkaš, video je saigrača u deliću sekunde kada se oslobodi čuvara. Posle igranja u Zvezdi, u drugim timovima sam uvek žalio što nemam Moku da mi doda loptu, bio sam naviknut na njegova besprekorna dodavanja, Vladimir Cvetković je bio prvi strelac lige, reprezentativac, Dragan Kapičić, takođe, vrsni reprezentativac, imao sam jaku konkurenciju na krilnoj poziciji. Kao najbolji igrač u juniorskoj konkurenciji i mladi reprezentativac, nažalost, na početku se nisam naigrao u prvom timu Crvene zvezde. Uglavnom sam sedeo na klupi kod trenera Muse Bjegojevića.

Jugoslovenska liga je bila veoma jaka i svuda su bila teška gostovanja, a Sarjanović sa respektom spominje i nekadašnje rivale.

– Recimo, Zadar je imao Krešimira Ćosića i Josipa Đerđu, Split Petra Skansija, Damira Šolmana, Ratu Tvrdića, Borac Radmila Mišovića, Olimpija Iva Daneua, Aljošu Žorgu. Da ne pričam o Draganu Kićanoviću i Draženu Dalipagiću iz Partizana. Kiću mi je bilo posebno teško da čuvam. Kada mu nije išao šut bio je strpljiv, asistirao je, drugi su mu pravili blokove. Kad, tad mu krene i onda postigne minimum 20 poena. A još teže sam čuvao Rusa Sergeja Belova. Nisu nimalo laki bili ni dueli sa Đerđom…

Stasavao je u zlatnom dobu jugoslovenske košarke, pa otuda i niz imena koje spominje kao idole i uzore.

– Iz starije generacije bih izdvojio Radivoja Koraća, Vladimira Cvetkovića, Iva Daneua, Petra Skansija, Rata Tvrdića i Nemanju Djurića, a iz nešto mlađe, svakako, Krešimira Ćosića. Fantastični igrači, ali i ono najvažnije, sjajne ličnosti. 

Sarjanović ne zaboravlja ni legendarnog krstaša Slobodana Pivu Ivkovića.

– Piva me je trenirao u mladoj reprezentaciji, bio je fenomenalan u svakom pogledu. Njegovo znanje i pristup su bili neverovatni. Zvao me je u Radnički, ali se uprava Crvene zvezde nije složila, pa sam, uglavnom, u Zvezdi bio šesti igrač. Igrao sam u prvoj petorci kada sam imao zadatak da čuvam najboljeg protivničkog igrača.

I kada je bio u punom usponu povukao je nesvakidašnji, ali bez sumnje, fer potez, preselio se u nižerazredni tim Jagodine, jer nije hteo privilegije u Zvezdi.

– Rekao sam Bati Đorđeviću da zbog obaveza na fakultetu ne mogu dva puta dnevno da treniram, što je on prihvatio, ali su neki igrači imali primedbe. Zato sam ponovo razgovarao sa Batom i obavestio ga da ću, radi mira u kući, da odem u Jagodinu. Tamo su me sačekali dobri uslovi, tokom četiri lepe sezone iz najnižeg ranga stigli smo do Prve B lige. Pred specijalistički ispit, 1981. godine, odigrao sam oproštajnu utakmicu Jagodina – Crvena zvezda i košarka mi je postala hobi. Dok sam radio u inostranstvu igrao sam bez problema u slabijim ligama od jugoslovenske.  

Dugo je bio aktivan i u veteranskim timovima U Sloveniji, gde sa suprugom provodi nekoliko meseci godišnje,

– Igrao sam za eks Jugoslaviju na SP veterana u Ljubljani 2001, a za Sloveniju na evropskim i svetskim prvenstvima u Brazilu, Porto Riku, Litvaniji, Pragu, Zagrebu, Pezaru, Novom Sadu i Toskani, gde smo zauzeli četvrto mesto, što je veliki uspeh, jer ispred nas su bili Amerikanci, Litvanci i Rusi. Uvek je sreća i lepa atmosfera kada se okupe nekadašnji igrači iz timova naše bivše zemlje. Tako je za Đerđin 80. rođendan u Zadru Moka Slavnić dočekan kao heroj. Nije bilo ružnih emocija, naprotiv. To samo pokazuje koliko je sport kosmopolitska stvar, koja povezuje ljude.

Popularni Sajonara je bio veoma poštovan kao vrhunski sportista koji studira težak fakultet. 

– Zanimljivo je bilo na ispitima, profesori su očekivali od mene maksimum, jer su me novinari predstavljali kao odličnog studenta. Bio sam dobar student, ali ne kao supruga Ljudmila, koja je imala prosek ocena 9,5. Na ispitu iz kožnih bolesti sam znao odgovore na sva pitanja, ali profesor Manok je tražio od mene i podatke van udžbenika, iz naučne literature. Rekao sam mu da nemam vremena za čitanje tih knjiga i dobio sam devetku, iako sam sve iz udžbenika znao.

Posle igračke karijere radio je kao fizijatar i u košarkaškim i drugim sportskim timovima. 

– Dve godine, 1986. i 1987. bio sam predsednik Zdravstvene komisije u Crvenoj zvezdi i član Zdravstvene komisije KSJ i lekar reprezentacije, na molbu selektora Krešimira Ćosića. U toj legendarnoj generaciji su igrali Kukoč, Divac, Aco i Dražen Petrović, Rađa, Saša Đorđević, a Slavnić je bio pomoćni trener. Uveo sam obavezno bandažiranje skočnih zglobova i dve garniture dresova za svaku utakmicu kao prevenciju uganuća skočnog zgloba i problema s kičmom. U moje igračko vreme u modi su bile plitke patike i igrali smo u jednom dresu, često u hladnim dvoranama. Znao sam kako je meni bilo, mnogo sam se znojio. Zato sam uvek nosio majicu ispod dresa kako bi upila znoj, oblačio suvu na poluvremenu i štitio kičmu. 

Po majici ispod dresa je bio prepoznatljiv, kao i Vladimir Cvetković.

– Cvele je pokrivao neki ožiljak, a ja sam je nosio zbog zdravlja. Nikad mi niko od sudija nije pravio probleme zbog toga, osim jednog, ne mogu da se setim njegovog imena. Tražio je pre utakmice da skinem majicu i ja sam ga poslušao.

Kvalitetan rad ga je doveo na adekvatna mesta i funkcije. Stavio je ogromno znanje i iskustvo u svrhu pomoći i invalidima sportistima.

– Stalno ističem kako naziv invalid nije primeren, kod nas ne postoji odgovarajuća reč. Izraz invalid u našem jeziku znači nesposoban, u engleskom se koristi adekvatna reč “disable”, što znači poremećena sposobnost. Vodio sam naše sportiste na Paraolimpijske igre u Barselonu (1992) i strelce na Svetsko prvenstvo u Portoriku (San Huan, 1993). Prvi put sam na Paraolimpijskim igrama u Barseloni 1992. video da se pred takmičenja vrši klasifikacija stepena invaliditeta sportista i da postoje razni kursevi na tu temu. Meni ta oblast nije bila strana, jer je to moja struka i posvetio sam se tome.

Pred SP u streljaštvu dogodio se zanimljiv slučaj jugoslovenske takmičarke.

– Stigao nam je dopis da je Ruška Aleksov sposobna i da ne može da učestvuje na takmičenju invalida. Kada sam je pregledao video sam da je graničan slučaj, ali da više naginje na invalidnost. Pisao sam predsedniku Zdravstvene komisije međunarodnog Paraolimpijskog komiteta, Francuzu, koji mi nije odgovorio. Ruška nam je mnogo značila, odlučio sam da ide u Portoriko. Stupio sam u kontakt sa predsednikom Paraolimpijskog komiteta, Holanđaninom Fredom Jansenom. Savetovao me je da predstavim slučaj na klasifikaciji i to sam argumentovano učinio. Prišao mi je taj isti Francuz, koji prethodno nije odgovarao na moje dopise, pružio mi ruku, čestitao i pozvao da ga posetim u Lionu. 

Jugoslovenska reprezentacija je tada ostvarila vrhunske rezultate.

– Svirala se himna i vijorila zastava Jugoslavije, mnogo nam je to svima značilo, pogotovo što nam je zemlja bila pod sankcijama. Fred Jansen me je uvrstio u Zdravstvenu komisiju Paraolimpijskog komiteta 1993. godine u Portoriku, a tri godine kasnije sam postao i njen predsednik. O tome sam obavešten pred Paraolimpijske igre u Atlanti, 1996. godine.

Naši kolektivni sportovi zbog sankcija UN nisu mogli da se takmiče na OI u Barseloni, 1992. godine, pa su uspesi na Paraolimpijskim igrama u srcu Katalonije i na SP za strelce invalide u Portoriku, imali dodatan značaj.

– Samim tim, moj angažman na tom polju je bio važan i za državu. Za nas se tada čulo, bio sam privilegovan, sva vrata su nam bila otvorena za ne mala finansijska sredstva, podržale su nas savezna i republička Vlada. Preseljenjem u Sloveniju 1998. godine odustao sam od aktivnosti sa paraolimpijcima, kako moj redovni posao ne bi trpeo.

Ranko Žeravica, Ljudmila i Ivan Sarjanović Foto: Privatna arhiva

Bračni par Sarjanović je u Sloveniji radio do penzije, do septembra 2017. godine.  

– Supruga Ljudmila i ja godinama živimo u trouglu Srbija – Slovenija – Hrvatska. U Sloveniji nam je sin Nikola sa porodicom, a kćerka Ivana sa svojom familijom je u Beogradu. Najsrećniji smo kada smo na okupu, uživamo u zajedničkim letovanjima u Jelsi na Hvaru, u društvu tri unuke, Anje, Lenke i Mile i unuka Luke.

Sarjanović je, nema sumnje, svetski čovek, ali gde god se nalazi uvek u srcu nosi Kalemegdan.

– Igrali smo na Kalemegdanu na glavnom terenu, a na susednom igralištu svirali su “Amigosi”, bila je predivna atmosfera. Godinama kasnije, na SP veterana u Ljubljani prišao mi je jedan bradonja videvši jugoslovenski bedž na mojoj majici i upitao u kom sam klubu igrao. Kada sam mu rekao, pitao je da li su na terenu pored nas svirali “Amigosi”. Odgovorio sam potvrdno i tad mi se predstavio kao frontmen upravo tog benda i ispričao da se sada u Londonu bavi uvozom slovenačkog vina. Eto i taj susret je bilo lepo podsećanje na divna vremena.

Ko god je romantičnih decenija prošlog veka osetio čari treninga i druženja među beogradskim drevnim zidinama to mu se urezalo u sećanje…

– Na Kalemegdanu su bile su igranke, a mi klinci iz Zvezde u žiži interesovanja. Devojke su nas gledale i to nam je prijalo. Družili smo se, vraćali zajedno sa treninga i igranki, pili bozu, jeli baklave, bilo je, zaista, fantastično. Tribine su uvek bile pune, ambijent fenomenalan. Kad se udruže mladost, sport, muzika, lepo vreme, sve je bilo sjajno – seća se Ivan sa puno lepih emocija. 

Logično, sa ljubavlju i nostalgijom pamti i večite derbije.

– Pred derbi s Partizanom znalo je hiljade ljudi da ostane bez karte ispred Hale sportova, sadašnje “Hale sportova Ranko Žeravica”. A unutra pesma, pravo sportsko navijanje, leteli smo po terenu u takvom ambijentu. Na tu temu sam pričao sa Draženom Dalipagićem kako bih proverio da li sam subjektivan što nosim poseban osećaj sa tih utakmica. Praja je potvrdio da su to bili neponovljivi doživljaji.

Na pitanje da li je jugonostalgičar Sarjanović ovako odgovara:

– Moj otac Nikola je rodom iz Jelse na Hvaru i radio je kao telegrafista u Tanjugu u Beogradu. Majka Mila je bila službenica, rođena u Prizrenu, odakle je došla u Beograd. Tast mi je Slovenac, tašta Crnogorka. Jugoslavija u malom u porodici. Za sve te krajeve me vezuju divne uspomene i mnogo ih volim, ne umem drugačije.

Kako drugačije da razmišlja umetnička duša poput Ivana Sarjanovića. Njegov život je protkan divnim bojama čarobnog Mediterana, u njemu odzvanja Munkov “Krik”, izazovno šarolik, ali i žestok. Putuje i odbija se taj zvuk kao eho, “proizveden” šarenim, iskrivljenim formama na Munkovim i Van Gogovim slikama. Kao melodija večne impresije i ekspresije, koja nosi i nadahnjuje…   

Sarjanović sa svojim delima Foto: Privatna arhiva

Slikarstvo se Sajonari spontano nametnulo u detinjstvu, kao i košarkaški dar i želja za saznanjima iz medicine. Iako samouki slikar, Ivanovo slikarstvo, izražajnost duše, titravost emocija koje plene sa njegovih slika ne mogu da ostave ravnodušnim ni stručne, a ni obične ljubitelje umetnosti…

– U srednjoj školi su me inspirisali Dostojevski i Frojd, a u slikarstvu postimpresionisti i ekspresionisti, pre svih, Van Gog i Munk, tako da sam dugo bio u dilemi šta da studiram, likovnu akademiju ili medicinu. 

Slikarstvo mu je još od osnovne škole neka vrsta meditacije.

– Učiteljica me je grdila, jer je mislila da mi roditelji pomažu, nije mi verovala da sam ja nešto naslikao i nacrtao. Kada sam konkurisao u “Klubu umetnika Đuro Salaj” predao sam 10 crteža i primljen sam. Kao osnovac sam uradio gvaš tehnikom sliku, “Starac pored peći”, na koju sam i danas ponosan. Vidi se na njoj moj dečiji potpis, a ta slika, stoji uramljena u našem stanu u Beogradu.

Najbolje uslove za stvaranje je imao na Malti.

– Tamo sam imao na raspologanju veliki stan s pogledom na more i posebnu prostoriju u kojoj je bio atelje, pa sam mogao da ostavim sliku na štafelaju da prenoći, da kapne boja ili ulje na pod, da ne razmišljam da li ću taj prostor da isflekam. Divna je Malta, voleo bih ponovo da odem tamo.

Pored likovne opuštaju ga i druge umetnosti, muzika, film, književnost i druženje sa dragim ljudima.

– Ako pođemo od toga šta je jedan filozof rekao da je starenje duševna žetva, onda tu žetvu u mom slučaju čine slikanje, dobre knjige, koncerti, filmovi, pozorišne predstave. Omiljena knjiga mi je „Zločin i kazna“ od Dostojevskog, a film „Rajanova kći“ od Dejvida Lina. Usrećuje me i ćaskanje sa prijateljima iz sveta sporta i drugih oblasti. Lep razgovor sa kvalitetnim, pozitivnim osobama ima terapeutsko dejstvo.

Družeći se sa knjigama čovek spontano usvaja poneki životni moto, a Ivan Sarjanović izdvaja ove misli:

– Da citiram Pjera Bezuhova iz Tolstojevog “Rata i mira”: Nije žena po lepoti mila, već je po miloti lepa… Dopada mi se i knjiga “Ostrvo” od Oldousa Hakslija, koja je bazirana na spoju indijske filozofije i duhovnosti sa zapadnom. Izdvojio bih još dve misli: “Niko ne treba nigde da ide, svi smo već tamo, samo kada bismo to znali” i “kad bih znao ko sam zapravo, ne bih se predstavljao za koga se smatram”. Čovek ne može da pobegne od sebe i svoje suštine.

Šta intelektualac i sportista takvog kova može da poruči onima koji su na početku sportskog puta?

– Uvek savetujem mladima bavljenje sportom, jer sport je stepenik ka sazrevanju ličnosti. U rekreativnom smislu apsolutno je preporučljiv. Sport vas pripremi za pošten i zdrav život. Nema bolje pripreme za životne napore od sporta. Mi smo bili amateri sa profesionalnim obavezama, za vrhunski sport je potrebno da budeš mudar. Neupućeni mogu sportiste da smatraju  mazohistima, ali preduslovi za bavljenje sportom su ljubav i strast, zbog čega sportisti ništa ne pada teško. Bio sam dobro plaćen, jer sam igrao u šampionskom timu, iako bih platio samo da igram košarku. 

Nadasve zanimljiv sagovornik je razgovor priveo kraju još jednim omiljenim citatom:

– Kad nema nikog Rusi kažu “ni duše”, a Englezi i Amerikanci “nobody”, što u doslovnom prevodi znači nema tela. A mi kažemo “nema žive duše”- poručio je Sarjanović. 

Prema tome, kod slovenske duše, uglavnom, sve potiče iz duše… Ivan Sarjanović Sajonara, svetski, a naš. Hodajuća institucija i lekcija o kolegijalnosti, nesebičnosti i prirodnosti. Gospodin. Dobra duša i dobri duh jugoslovenske i srpske košarke. 

Podvizi za pamćenje

Ivan Sarjanović je rođen 30. aprila 1949. godine u Beogradu. Visok je 195 cm, igrao je na krilnoj poziciji. Od 1962. do 1976. godine bio je u Crvenoj zvezdi, od 1977. do 1981. godine u Jagodini (predvodio je kroz tri ranga do Prve B lige), a od 1984. do 1985. godine na Malti u Valeti.

Sa juniorima Crvene zvezde stigao je do nacionalne šampionske titule 1967. godine. Tokom decenije u seniorima crveno-belih odigrao je 270 utakmica i osvojio dva državna prvenstva (1969. i 1972), tri nacionalna kupa (1971, 1973. i 1974) i evropski Kup pobednika kupova (1974).

Odigrao je 22 meča za juniorsku reprezentaciju Jugoslavije: na kvalifikacijama za EP u Francuskoj 1967, na Balkanskom šampionatu u Rumuniji 1968. godine okitio se zlatnom medaljom, a na EP u Španiji 1969. godine srebrom. Na seniorskom turniru Olimpijskih nada 1969. godine u Minsku (SSSR) sa mladom selekcijom zauzeo je drugo mesto.

Legende pisale istoriju

U analima su upisani najveći uspeh Crvene zvezde, osvajanje evropskog Kupa pobednika Kupova 1974. godine, ali i Ivanova druga državna titula, osvojena u Ljubljani, 1972. godine, kada je u produžetku savladana splitska Jugoplastika. 

U meču za prvaka najjače lige u Evropi učestvovale su sve same igračine iz oba tima, poput Slavnića, Cvetkovića, Simonovića, Kapičića, Skansija, Tvrdića, Šolmana… A u Zvezdinoj šampionskoj ekipi, pored pomenutog udarnog kvarteta, bili su Vučinić, Sarjanović, Rakočević, Pešić, Lazarević, Pavlović, Žugić, Kubura, Koprivica… 

Na inicijativu Bratislava Đorđevića, čuvenog stratega te generacije, slavni Zvezdin sastav se okupio na obeležavanju 50 godina od tog istorijskog uspeha. Zakazano je druženje i za 55 – ogodišnjicu, a nažalost, u međuvremenu su nas napustili Kapičić, Cvetković i Rakočević.

Ocena u indeksu na Zvezdinom dresu

Sa učestalim televizijskim prenosima utakmica rasla je i Ivanova popularnost, a toga nije ni bio svestan. Otuda i anegdota sa ispita iz farmakologije.

– Polagao sam kod strogog profesora Bogdanovića, uzeo sam klimavu stolicu, a on je prokomentarisao da mi je potrebna neka stabilnija. Na usmenom delu sam sve znao, osim o trovanjima i profesor je rekao da mi daje tajm-aut. Shvatio sam da me zna iz košarke. U pauzi smo pričali o predratnoj košarci sa krpenjačama. Onda je pogledao na sat, rekao “gotov tajm-aut” i nastavio ispit. Molio sam ga da me obori, da ne muči ni sebe, ni mene. Kazao je da to ne dolazi u obzir, jer sam sve ostalo znao besprekorno, ali da će mi ocena biti broj sa dresa – šest.

By admin

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *